Drugi udes MiG-29 u Srbiji: U nesrećama vojnih aviona i helikoptera RViPVO izgubljeno ukupno 17 života
Udes aviona MiG-29 nedaleko od vojnog aerodroma Pukovnik-pilot Milenko Pavlović u Batajnici, koji se dogodio danas (utorak, 17. novembar), druga je mirnodopska nesreća najmodernijeg borbenog aviona u Ratnom vazduhoplovstvu i protivvazduhoplovnoj odbrani Srbije i bivše Jugoslavije za skoro četiri decenije upotrebe.
Nažalost, oba udesa MiG-29 bila su fatalna za pilote - u julu 2009. godine poginuo je potpukovnik Rade Ranđelović (47), a danas je život izgubio major Goran Bulajić (53).
Nekadašnja jugoslovenska federacija nabavila je 1987. godine ukupno 16 tada najsavremenijih lovačkih aviona MiG-29, od toga 14 jednoseda MiG-29B (9-12B) i dva dvoseda MiG-29UB (9-51B) za obuku.
Prva dva aviona, oba dvoseda, sletela su na Batajnicu 24. septembra 1987. godine, a preostali avioni isporučeni su do proleća 1988.
Tokom sukoba na teritoriji otcepljenih republika MiG-29 veoma ograničeno je korišćen i nije imao gubitaka.
Iako u tom trenutku već zastareo i loše održavan zbog nedostatka delova i finansija, MiG-29 bio je primarni cilj neprijatelja tokom napada NATO u proleće 1999. godine. Sukob je preživelo samo pet ovih aviona - četiri jednoseda i jedan dvosed.
Neki su oboreni od strane neprijatelja, jedan najverovatnije greškom od strane sopstvenih snaga, nekoliko ih je uništeno na zemlji, a jedan MiG-29 imao je udes na sletanju prilikom neborbenog leta, odnosno prebaziranja sa podgoričkog aerodroma na Ponikve. Pilot se katapultirao i prošao bez težih povreda.
Ovih pet aviona, uz nekoliko primeraka i tada već zastarelog MiG-21, činili su okosnicu lovačke komponente RViPVO, ili, istini za volju, pukog preživljavanja ovog dela srpske avijacije.
Srbija je 2017. godine od Rusije dobila šest dodatnih MiG-29, četiri jednoseda i dva dvoseda. U toj grupi bila su tri aviona varijante 9-13, jedan 9-12A i dva dvoseda 9-51.
Dve godine kasnije Belorusija je donirala još četiri jednoseda MiG-29, varijante 9-13, čime je flota uvećana za ukupno deset aviona iz dve donacije.
Modernizacija je obuhvatila ugradnju novog radara N019E i savremenog napadno-navigacionog sistema, čime je drastično proširena paleta naoružanja. Pored standardnog topa GŠ-30-1 kalibra 30 milimetara, "dvadesetdevetka" sada nosi rakete vazduh-vazduh R-73 i R-60 za blisku borbu, kao i radarski vođene R-27 i aktivno radarski vođene rakete RVV-AE (R-77) za dejstvo van vizuelnog dometa.
Prvi put u istoriji naše avijacije, ovi lovci imaju mogućnost dejstva po ciljevima na zemlji preciznim naoružanjem, uključujući protivradarske rakete H-29 i H-31, kao i vođene bombe, uz standardni arsenal nevođenih raketa S-8, S-13 i S-24.
Modernizovani avioni sada se smatraju ne samo lovačkim već višenamenskim borbenim avionima i iznačeni su MiG-29SM, odnosno SM+. U sastavu 101. lovačke avijacijske eskadrile Vitezovi na Batajnici nalazilo se do danas se 14 aviona ovog tipa.
Udesi vojnih aviona RViPVO Vojske Srbije
Od osamostaljenja Srbije, odnosno izlaska Crne Gore iz državne zajednice i razdvajanja zajedničkih oružanih snaga, izgubljeno je sedam aviona domaće proizvodnje, jurišnika J-22 Orao, školsko-borbenih aviona G-4 Super galeb i jedan školski avion Utva V-54 Lasta, ali i lovaca MiG-21 i MiG-29 i helikoptera.
Prvi od tih udesa dogodio se 21. maja 2008. godine, kada se u blizini vojvođanskog sela Baranda srušio jurišnik J-22 Orao, evidencijskog broja 25114, iz sastava 98. avijacijske baze.
Pilot major Tomas Janik je uspeo da se katapultira iz neupravljivog aviona, ali je prilikom prizemljenja zadobio prelom noge i nagnječenje pršljenova.
Komisija je utvrdila da je došlo do otkaza uređaja za poboljšanje stabilnosti i upravljivosti (UPSU). U nalazu je navedeno da se pilot nije snašao u nastaloj situaciji zbog "nedovoljnog broja sati naleta".
Nepuna četiri meseca kasnije, 24. septembra 2008. godine, poginuo je potpukovnik Ištvan Kanas, jedan od najobučenijih i najiskusnijih pilota Vojske Srbije.
Nad batajničkim aerodromom srušio se školsko-borbeni avion Super galeb G-4 kojim je Kanas uvežbavao nastup za aeromiting koji je prethodnog vikenda trebalo da bude održan iznad Kalemegdana, ali je odložen zbog vremenskih prilika što je ostavilo još jednu - ispostaviće se fatalnu - sedmicu za pripreme.
Kanas je bio opitni pilot, nekadašnji član akrobatske grupe Leteće zvezde i važio je za jednog od najiskusnijih pilota srpskog vazduhoplovstva. Tokom uvežbavanja izvodio je složenu figuru - kovit, na visini za koju se na tragičan način ispostavilo da nije dovoljna.
"Nedostajalo mu je nekoliko metara, siguran sam da je verovao da ce moći da se izvuče..." posledočio je kasnije njegov kolega koji je u neverici gledao pad iz kabine svog aviona.
Potpukovnik Kanas se nije katapultirao. Aeromiting je kasnije održan u oktobru i bio je posvećen sećanju na poginulog pilota.
Prvi mirnodopski gubitak MiG-29 dogodio se 7. jula 2009. godine, kada se avion srušio u rejonu aerodroma Batajnica tokom izvršavanja letačkog zadatka, ispostaviće se kasnije uvežbavanja za prikaz.
Potpukovnik Rade Ranđelović, koji je u tom ptrenutku važio za jedanog od najiskusnijih pilota na ovom tipu, sa oko 900 sati naleta, od čega približno 300 na MiG-29, katapultirao se neposredno pred udar aviona u zemlju.
Zbog male visine i nepovoljnog položaja letelice, padobran nije uspeo da se u potpunosti otvori. Ranđelović je preminuo od zadobijenih povreda na Vojnomedicinskoj akademiji.
U padu aviona poginuo je i vojnik na odsluženju vojnog roka Milan Ulemek koji je obavljao požarnu dužnost u parku tehničkih sredstava na koji je avion pao.
Udes se dogodio tokom uvežbavanja prikazivanja manevarskih sposobnosti MiG-29 pred aeromiting. Prema tadašnjim izjavama vojnih zvaničnika, avion je na kraju programa, posle brišućeg leta i forsiranog zaokreta na maloj visini, postao neupravljiv.
Prema rečima brigadnog generala Nebojše Đukanovića, tadašnjeg zamenika komandanta ViPVO, Ranđelović je od početka 2009. godine proveo u vazduhu svega oko 20 sati ali je tvrdio da ga je taj nalet činio potpuno osposobljenim za program leta koji je izvršavao.
"Iako generalno kuburimo sa brojem sati naleta, svi naši piloti dobili su odgovarajuću kvotu letova za bezbedno uvežbavanje i prikazivanje mogućnosti naše letačke flote", preneo je tada list Politika Đukanovićevu izjavu.
Novosti su objavile da je Ranđelović samostalno u kabini MiG-29 proveo svega nekoliko sati, dok je ostatak vremena radio kao instruktor sa mlađim i manje iskusnim pilotima što je dovelo u pitanje validnost za zvanične ocene da je pilot sa 20 sati godišnjeg naleta bio potpuno osposobljen za izvođenje prikaza aviona.
Drugi gubitak aviona J-22 Orao dogodio se 3. juna 2010. godine, kada je tokom redovnog trenažnog leta avion iz sastava 98. avijacijske baze završio u Gružanskom jezeru kod Knića.
Prilikom pripreme za sletanje na aerodrom Lađevci, pilot major Slobodan Jocić ustanovio je da se levi stajni trap nije izvukao. Pokušaji da se problem otkloni korišćenjem glavnog i pomoćnog hidrauličnog sistema nisu dali rezultat. Pošto bezbedno sletanje na pistu nije bilo moguće, pilot je usmerio avion ka jezeru i katapultirao se.
Jocić je prošao sa lakšim povredama. Avion je nakon udara u vodu plutao na površini oko pola sata, a zatim potonuo na dubinu od deset do 15 metara. Olupina je izvučena dva dana kasnije, 5. juna, radi veštačenja.
Komisija koja je istraživala vanredni događaj nije utvrdila grešku pilota. Naprotiv, predložila ga za nagradu, ističući da je postupao po naređenjima rukovodioca letenja i primenjivao propisane procedure tokom vanredne situacije.
Dvadeset šestog septembra 2012. godine srušio se školski avion Utva V-54 Lasta u Novoj Pazovi. Dvočlana posada Tehničkog opitnog centra poletela je sa Batajnice na tehničku probu vazduhoplova nakon zamene pumpe za gorivo.
Tokom leta iznad naseljenog dela Nove Pazove došlo je do blokade komandi i nekontrolisane rotacije aviona.
Posada je donela odluku o napuštanju aviona i oba pilota su se katapultirala. Međutim, zbog male visine nije bilo dovoljno vremena da se formiraju kupole padobrana. Major Goran Savić podlegao je povredama, dok je potpukovnik Tomislav Bećagović lakše povređen.
Prema izvodima iz zaključaka Komisije za istragu uzroka nesreće, koje je u maju 2013. objavila prenela Beta, tokom leta se osovina leve pedale komande pravca zaglavila za centralni pult između dve kabine, što je dovelo do rotacije aviona.
Kao mogući uzroci zaglavljivanja navedeni su elastičnost komandnog kola pravca, mali zazori između pokretnih delova i sile kojima je komandni sistem bio izložen tokom manevarskog leta. Komisija je predložila konstrukcione izmene i ojačanje pojedinih delova komandnog sistema.
Godinu dana kasnije, 15. novembra 2013, izgubljen je još jedan J-22 Orao, evidencijskog broja 25155. Avion se srušio između Mrčajevaca i Slatine kod Čačka, tokom probnog leta - tehničke probe vazduhoplova sa aerodroma Lađevci.
Pilot major Ivan Pantić uspeo je da se katapultira. Prema izveštaju RFE, pre napuštanja aviona uspeo je da usmeri avion dalje od kuća u selu. Letelica je pala na livadu, oko 25 metara od najbliže kuće, a njeni delovi oštetili su crepove i prozore na nekoliko obližnjih objekata. Avion se zapalio, ali na zemlji nije bilo povređenih.
Komandant 98. vazduhoplovne brigade formirao je komisiju za ispitivanje uzroka udesa, ali nalaz istrage i uzrok pada nisu javno objavljeni.
Mi-17 koji se nikada nije vratio sa zadatka spasavanja bebe
Najtragičniji udes vazduhoplova RViPVO Vojske Srbije dogodio se 13. marta 2015. godine, kada se prilikom pokušaja sletanja na beogradski aerodrom Nikola Tesla srušio helikopter Mi-17, evidencijskog broja 12551, iz sastava 890. mešovite helikopterske eskadrile.
Helikopter je bio na zadatku medicinskog transporta životno ugrožene petodnevne bebe iz Raške u Beograd. U akciji spasavanja učestvovali su pripadnici Vojske Srbije i medicinski radnici, ali se let završio tragedijom u kojoj je poginulo svih sedam osoba u letelici.
Život su izgubili major Omer Mehić i kapetan Milovan Đukarić, piloti helikoptera, zastavnici Nebojša Drajić i Ivan Miladinović, letači-tehničari, kao i lekar Dževad Ljajić, anesteziolog Miroslav Veselinović i petodnevna beba Šahin Ademović.
Nesreća se dogodila tokom prilaza za sletanje u izuzetno složenim i promenljivim meteorološkim uslovima, noću i pri veoma niskoj bazi oblaka. Nakon neuspelog prvog prilaza, helikopter je pokušao ponovno sletanje, ali je posada u poslednjim trenucima izgubila prostornu orijentaciju i kontrolu nad letelicom.
Tragedija je otvorila niz pitanja o organizaciji i rukovođenju zadatkom, donošenju odluka o promeni aerodroma sletanja, okolnostima u kojima je posada izvršavala naređenje ali i obučenosti i opremljenosti RViPVO.
Nalazi komisija ukazali su na propuste u planiranju i organizaciji zadatka, kao i na ljudski faktor, ali i na složenost situacije u kojoj se posada našla.
O okolnostima tragedije, poslednjim trenucima leta i nalazima komisija detaljnije smo pisali u tekstu Trinaesti mart, jedan od najtragičnijih datuma srpske avijacije: Poslednji trenuci Pasat 91.
Dve tragedije Super galeba G-4
Sedmog aprila 2017. godine dogodila se još jedna teška nesreća, ovog puta u ataru sela Slatina kod Šapca. Tokom redovne letačke obuke srušio se Super galeb G-4, evidencijskog broja 23625.
U nesreći su poginula oba člana posade: potpukovnik Nenad Ćulibrk iz Komande RV i PVO i kapetan Dejan Pandurović iz 252. školsko-trenažne avijacijske eskadrile 204. vazduhoplovne brigade.
Avion je proizveden 1985. godine, Srbija ga je preuzela od Crne Gore 2010. na osnovu međudržavnog sporazuma, a generalni remont završen je 2015. godine u Vazduhoplovnom zavodu Moma Stanojlović.
Avion je poleteo sa Batajnice, a posada se redovno javljala tokom leta preko Inđije i Šapca, nakon čega su izgubljeni radio-veza i radarski kontakt. Konkretni nalazi vojnih komisija o uzroku udesa nisu predstavljeni javnosti. U medijima su se pojavile informacije o mogućem prestanku rada motora, ali to nije zvanično potvrđeno.
Nepunih godinu dana kasnije, 11. aprila 2018, dogodio se još jedan udes Super galeba G-4, ovoga puta u rejonu opštine Kovačica.
Avionom su upravljali opitni piloti Tehničkog opitnog centra, major Robert Kaloci i major Aleksandar Matić. Kaloci je poginuo, dok je Matić uspeo da se katapultira i sa povredama je prevezen na VMA.
Srušeni avion nosio je evidencijski broj 23742, proizveden je 1990. godine u mostarskoj fabrici "Soko", a generalni remont prošao je 2012. godine. Oba pilota aktivirala su izbaciva sedišta, ali je Kaloci podlegao povredama.
Kao i u slučaju prethodnog udesa G-4, detaljni nalazi vojne istrage nisu predstavljeni javnosti. Okolnosti katapultiranja i uzrok gubitka aviona ostali su bez potpunog javnog objašnjenja.
Udes Gazele kod Aleksinca i poslednji MiG-21
Osamnaestog jula 2019. godine dogodio se udes helikoptera Gazela Ho-42, evidencijskog broja 12836, iz sastava 98. vazduhoplovne brigade. Tokom redovne obuke i vežbe vanаerodromskog sletanja, u ataru sela Rutevac kod Aleksinca, helikopter se prevrnuo na bok.
Dva pilota prošla su sa lakšim povredama i bila su van životne opasnosti. Polomljeni su kraci glavnog rotora, a oštećen je i trup helikoptera.
Tadašnji ministar odbrane Aleksandar Vulin izjavio je "da je letelica bila tehnički ispravna i da se jednostavno nije dobro prizemljila". Detaljni nalazi vojne komisije nisu javno objavljeni.
Dvadeset petog septembra 2020. godine izgubljen je i poslednji operativni primerak lovca MiG-21 u naoružanju Vojske Srbije.
Dvosed MiG-21UM, evidencijskog broja 16185, srušio se u ataru sela Brasina kod Malog Zvornika tokom redovnog letačkog zadatka.
U nesreći su poginula oba člana posade, major Dejan Krsnik i kapetan prve klase Zvonko Vasiljević. Avion je bio proizveden 1986. godine, a poslednji remont obavljen je 2016. godine.
Letelica je neposredno pre poletanja pregledana i proglašena ispravnom. Međutim, okolnosti i uzrok udesa nisu zvanično predstavljeni javnosti. Izveštaji vojnih komisija predati su nadležnom tužilaštvu u Šapcu. U padu aviona teško je povređen i meštanin na čije je imanje letelica pala.
Dvanaest udesa i 17 izgubljenih života: Zašto je važno utvrditi sve okolnosti nesreća
Prema raspolozivim podacima Vojska Srbije je, od kada je organizovana kao oružana snaga samostalne države, u 12 udesa vojnih letelica izgubila ukupno 14 svojih pripadnika, dok su u nesreći helikoptera Mi-17, u martu 2015. godine, stradali i lekar, anesteziolog i petodnevna beba.
Vojna avijacija podrazumeva rizik i, koliko god su nesreće "deo posla", svaki udes otvara čitav niz pitanja - kako je do njega došlo, šta mu je prethodilo, da li je mogao da bude izbegnut i da li je baš tog dana moralo da se dogodi ono najgore.
Kada se tragedija već desi, preostaje da se sve okolnosti koje su joj prethodile ispitaju do najsitnijih detalja, pa i godinama unazad, bilo da je reč o tehničkim, organizacionim ili drugim faktorima.
Ne nužno samo da bi se pronašli i sankcionisali odgovorni, već pre svega da bi se učinilo sve što je moguće da se nešto slično više ne dogodi, odnosno da se mogućnost za to svede na najmanju moguću meru.
(Aero.rs)