Momci iz komsiluka, izdavači novina i proizvođači bicikala napravili prvi avion: 120 godina od leta braće Rajt

Vreme čitanja: oko 5 min.

Uspešna četiri leta u četvrtak pre podne svi nasuprot vetru od 21 milje startovanje samo sa snagom motora prosečna brzina kroz vazduh 31 milja najduži 57 sekundi informisati medije kod kuće Božić. Orvil Rajt, 17. decembar 1903. godine

Smithsonian National Air and Space Museum

Let trajanja 12 sekundi tokom kojih je leteća mašine braće Vilbura i Orvila Rajta Flyer (Letač) tog vetrovitog i hladnog 17. decembra 1903. godine u Kiti Houku u Severnoj Karolini prešla kroz vazduh manje od 40 metara, danas deluje pomalo i groteskno, u vreme kada putnički avioni mogu da bez sletanja prevale preko 15.000 km i provedu u vazduhu skoro 19 sati - a vojni mogu zahvaljujući dopunjavanju gorivom u letu skoro pa beskonačno.

Prvi od ukupno četiri tog dana, istorija beleži kao prvi uspešan let vazduhoplova težeg od vazduha na sopstveni pogon sa ljudskom posadom - pojednostavljeno, prvi let aviona.

Za komandama, ležeći na stomaku, bio je Orvil dok je njegov brat Vilbur trčao pored kako bi stabilizovao krhku letilicu na njenim prvim "koracima" kroz vazduh.

Tog istorijskog dana obavljena su još tri leta. U drugom je Flyer preleteo 53 metra, u drugom 61 a poslednji je bio najduži i trajao je 59 sekundi. Posle 260 metara, prilikom prizemljenja letilice slomljen je nosač prednjeg kormila visine (odnosno kanarda).

Uspešna četiri leta u četvrtak pre podne svi nasuprot vetru od dvadesetjedne milje startovanje samo sa snagom motora prosečna brzina kroz vazduh trideset jedna milja najduži 57 sekundi informisati medije kod kuće Božić. Orvil Rajt, 17. decembar 1903. godine - glasio je telegram koji je Orvil poslao svom ocu na kraju dana.

US Library or Congress
Pre 120 godina, sudeći po tadašnjim novinskim naslovima, pojam avion ili vazduhoplov nije ni postojao, pa se u prvim novinskim vestima pojavila zanimljiva, ali skoro sasvim izmišljena priča o letećoj mašini braće Rajt koja je "preletela tri milje po jakom vetru od 21 milje na čas" a zatim "graciozno sletela na mesto koje je odabrao navigator u automobilu".

Durham san u izdanju od subote, 19. decembra primetio je da ova leteća mašina "nema balon prikačen za sebe" i da je pogoni "mali motor na benzin koji pokreće dva šestokraka propelera".

Sinovi sveštenika evangelističke crkve, Rajtovi su se često selili, prema nekim izvorima čak dvanaest puta pre nego što su se skrasili u Dejtonu u Ohaju, gradu koji je na prostorima Balkana poznat po pregovorima krajem 1995. godine koji su stavili tačku na ratove skoro svakog sa svakim od 1992. do 1995. između naroda u Bosni i Hercegovini.

Braća koja su civilizaciji podarili prvi avion od, po veoma gruboj proceni, "više stotina hiljada" koliko je posle napravljeno nisu imali čak ni diplome srednje škole.

Četiri godine stariji Vilbur (1867-1912) završio je školovanje, ali nikad nije diplomirao usled iznenadnog preseljenja iz Ričmonda u Dejton. Istorijska nepravda ispravljena je 1994. kada mu je posthumno, povodom 127. godišnjice njegovog rođenja, dodeljena diploma.

Orvil (1871-1948) je bio "natprosečno loš đak koji se mučio sa ocenama i sa profesorima", upisao je srednju školu, ali je napustio školovanje posle prve godine. Započeo je štamparski biznis, pošto je konstruisao i napravio svoju štamparsku presu.

Brat Vilbur se uključio u štamparski biznis: Bavili su se uglavnom uslužnom štampom, ali su pokrenuli i nedeljne novine West Side News. U impresumu je pisalo da je Orvil izdavač, a Vilbur urednik.

Očigledno sa dobrim smislom za posao, braća otvaraju 1892. godine radionicu za popravku i prodaju bicikala koji u tom periodu postaju veoma popularni, a već četiri godine kasnije počinju proizvodnju sopstvenog brenda dvotočkaša kao Wright Cycle Company.

Proizvodnjom i prodajom bicikala su finansirali svoju želju da naprave mašinu na sopstveni pohgon koja može da leti - i da njome upravlja čovek.

Pre nego što su konstruisali avion na motorni pogon, Orvil i Wilbur su sticali iskustvo praveći jedrilice u Kiti Houku između 1900. i 1902. Poslednja napravljena jedrilica iz 1902, direktan je prethodnik Flyera.

Rajtovi su napravili avion 1903. koristeći drvo smreke za ravne delove okvira aviona i drvo jasena za zakrivljene delove konstrukcije.

Ideja je bila da ugrade ili adaptiraju automobilski motor za avion, ali nisi mogli da pronađu odgovarajući pa su naručili od svog zaposlenog Čarlija Tejlora da ga napravi "od nule". Bio je to benzinski motor od 12 konjskih snaga (9 kW), težak 80 kg. Rezervoar za gorivo imao je zapreminu od 1 američkog galona (3,8 litara).

Prenosni sistem pozajmljen od tehnologije bicikla je pokretao dvostruke propelere. Jedan pogonski lanac je ukršten tako da su propeleri rotirali u suprotnim smerovima - da bi se izbegao rizik da efekti obrtnog momenta utiču na upravljanje avionom.

Orvil i Vilbur Rajt su u svoj prvi avion i njegovu konstrukciju uneli mnoge osnovne principe aerodinamike po kojima se i posle 120 godina projektuju i po kojima lete današnji vazduhoplovi.

Rajtovi su uložili ogroman trud da zaštite svoj intelektualni trud i patentiraju svoja tehnička dostignuća, u nadi da će prodajom licenci za svoja tehnička rešenja obezbediti stabilan izvor finansiranja daljeg rada i istraživanja u budućnosti.

Obični Amerikanci oduvek su smatrali braću Rajt za nacionalne heroje ne hajući mnogo za višedecenijsku polemiku koja se oko njih i njihovih patenata vodila, kao ni za dugotrajne sudske procese koji su braću Rajt "trošila i fitički i materijalno", "možda i zato što je običnim ljudima bliska puritanska priča o životu Rajtovih.

Sve do svog istorijskog leta oni su bili normalni, skromni građani koji su živeli svoje male, anonimne živote i radili svakojake teške poslove ne bi li preživeli", primećuje dr. Saša Marković u odličnom autorskom tekstu za nedeljnik Vreme.

"Rajtovi kao da nam poručuju da je za velika dostignuća sposoban svako: oni su bili ljudi poput nas, samouki genijalci koji nisu preterano voleli školu, skloni eksperimentu i avanturi i sa gomilom ideja u glavi, bez bilo kakve finansijske ili političke podrške. Bili su sve ono što i sami već jesmo ili bismo voleli da budemo…", navodi ovaj autor.