Pronađena olupina aviona u kojem su poginule 52 osobe: Misterija konačno rešena posle 74 godine
Bio je sunčan dan sa blagim povetarcem kada je Kliper Endevor (Clipper Endeavor), avion kompanije Pan American Airways, poleteo sa aerodroma u San Huanu u 12.11 časova, na putu ka njujorškom aerodromu Ajdlvajld (danas Džon F. Kenedi). U četvoromotornom Daglasu DC-4, nalazilo se 64 putnika i pet članova posade, a za komandama je bio iskusan pilot, kapetan Džon Bern. Svet se još oporavljao od posledica najvećeg sukoba u istoriji - bila je 1952. godina, 11. april.
Ime Kliper nije bilo slučajan izbor - Pan American Airways je, po tradiciji, još od 1930-ih svojim avionima na dugim, transokeanskim linijama davao imena po brzim jedrenjacima iz 19. veka, poznatim kao kliperi (clipper ships), aludirajući na brzinu i prestiž koji su ti brodovi nekada imali u pomorskoj trgovini i putovanjima preko okeana.
Samo nekoliko trenutaka posle poletanja, na visini od oko 350 stopa (100 metara), otkazao je treći motor. Posada je propeler prebacila u tzv. feather režim kako bi smanjila otpor vazduha, a kapetan Bern odlučio je da se vrati na aerodrom u San Huanu. Avion je nastavio da se penje do oko 550 stopa, kada je otkazao i četvrti motor. Sa oba motora na desnom krilu van funkcije, avion više nije mogao da održava visinu. Bern je proglasio vanredno stanje i obavestio kontrolu leta da će pokušati prinudno sletanje na vodu, oko sedam milja severno-severozapadno od ostrva Isla Grande.
Kliper Endevor sleteo je - ili preciznije udario u površinu vode - u Atlantski okean, severno od San Huana, u 12.20 časova, samo devet minuta posle poletanja. Prema kasnijim svedočenjima preživelih, gotovo svi putnici preživeli su sam udar o vodu, ali je usled nemirnog mora, nedostatka onoga što danas poznajemo kao bezbednosna obuka, jezičke barijere i izostanka koordinisane evakuacije nastupila panika.
Deo putnika se, kako se navodi, plašio nemirnog mora i mogućnosti da u vodi ima ajkula, pa je odbijao da napusti avion i uđe u čamce za spasavanje. Zadnji deo trupa odlomio se iza pregrade glavne kabine, a olupina je potonula za manje od tri minuta. Od 69 ljudi , spaseno je 17 - 12 putnika i svih pet članova posade - dok su 52 osobe izgubile život.
Sedamdeset četiri godine kasnije: misterija rešena
Tačna lokacija olupine ostala je nepoznata decenijama. To se promenilo prošlog meseca, kada je tim Air/Sea Heritage Foundation, u saradnji sa kompanijom Deep Sea Vision i ekipom emisije Expedition Unknown kanala Discovery, pomoću autonomnog podvodnog drona i sonara visoke rezolucije pronašao olupinu na dnu Atlantika, severno od obale Portorika. Olupina je locirana 2. juna, na dubini od oko 600 metara.
Do otkrića je delimično došlo i srećnim spletom okolnosti. Istraživački brod, opremljen jednim od najnaprednijih sonarnih sistema na svetu, koji je slučajno prolazio kroz područje pretrage, pristao je da se zaustavi na 48 sati kako bi pomogao potrazi. Sistem je oko 30 sati skenirao morsko dno u ciljanom području, a po izranjanju na površinu olupina je bila pronađena.
Naknadni fotografski snimci konačno su potvrdili identitet aviona – na trupu je i dalje bio čitljiv prepoznatljivi krilati logotip kompanije Pan American, kao i samo ime aviona. Olupina je raspolućena na dva dela, a istraživački tim je tokom pregleda napravio više od 350.000 fotografija.
Otkriću je prethodilo i višegodišnje istraživanje. Priču je 2019. godine pokrenuo Ras Metjuz, predsednik fondacije Air/Sea Heritage, pošto je naišao na tekst o oznaci za prtljag sa tog leta koju je more izbacilo na obalu Floride. To ga je odvelo u dugogodišnje pretraživanje arhiva Pan Ama i Obalske straže, kao i izveštaja Odbora za civilno vazduhoplovstvo (Civil Aeronautics Board), prethodnika današnje Federalne uprave za avijaciju (FAA).
Ključ za pronalazak lokacije bili su zapisnici sa saslušanja održanog u Portoriku posle nesreće, kao i mapa koju su, na osnovu sopstvenog svedočenja, sačinili piloti ratnog vazduhoplovstva koji su tada leteli u tom području i posmatrali nesreću. Metjuzov tim te je podatke ukrstio sa meteorološkim uslovima iz vremena pada aviona i napravio mapu pretrage koja je pokrivala oko 35 kvadratnih kilometara - dron je olupinu pronašao već pri prvom prolasku.
U potragu se, sa svojim brodom i naprednim podvodnim dronom, uključila i kompanija Deep Sea Vision, na čelu sa Tonijem Romeom , koja je ranije vodila i šestomesečnu, ali neuspešnu potragu za avionom Amelije Erhart. Ovo nije bio ni prvi pokušaj pronalaska olupine Klipera Endevora - jedna ranija, neuspešna potraga bila je predmet epizode emisije Expedition Unknown još u oktobru 2024. godine.
Drama u talasima: spasavanje posle pada
Pre 74 godine, odmah po prijemu Bernove poruke o vanrednom stanju, Obalska straža aktivirala je spasilačku akciju. Hidroavion PBY-5A Catalina, pod komandom poručnika Teda Rapalusa, poleteo je već šest minuta kasnije. Drugi hidroavion PBY, kojim je upravljao potpukovnik Ken Bilderbek, nalazio se na redovnom servisiranju i imao je uklonjen pomoćni agregat i pumpu za istiskivanje vode iz trupa. Ipak, zbog težine situacije, hitno je pozvan i poleteo za samo deset minuta.
U akciju su uključeni i brod za održavanje plutača Obalske straže Bramble, sa medicinskim osobljem, kao i dva amfibijska aviona SA-16 sa vazduhoplovne baze Ramej, u severozapadnom delu Portorika. Zajedničkim naporima iz uzburkanog mora izvučeno je 12 putnika i svih pet članova posade.
Bilderbekov hidroavion u jednom trenutku imao je 15 preživelih na palubi, ali se, usled nedostatka pomoćnog agregata i pumpe, nakupilo toliko morske vode da avionu gotovo da nije ostalo snage za poletanje. Preživeli su, osim dvoje tinejdžera, prebačeni na brod Bramble, nakon čega je Bilderbek odlučio da hidroavion, umesto da ga napusti, uz veliki rizik dovede taksiranjem po moru nazad do luke San Huan. Kada je prošao pored tvrđave Fort El Moro i uplovio u luku, meštani okupljeni na obali dočekali su posadu ovacijama.
Uzroci nesreće i odgovornost
Istraga je kao uzroke nesreće utvrdila neadekvatno održavanje trećeg motora, koji nije bio zamenjen na vreme, kao i neispravne delove motora.
Dodatni faktor bio je i pokušaj posade da nastavi penjanje bez korišćenja pune raspoložive snage nakon otkazivanja drugog motora, što je dovelo do prevelikog ugla nagiba nosa i naglog pada brzine, na visini premaloj da bi avion mogao da nastavi sa letom. U kasnijem sudskom postupku kapetan Džon Bern oslobođen je odgovornosti – kao uzrok nesreće utvrđeni su neadekvatno održavanje i neispravni delovi.
Za hrabrost tokom akcije spasavanja, Ken Bilderbek odlikovan je svojom drugom Vazduhoplovnom medaljom (Air Medal), dok je njegov kopilot, potpukovnik Džek Netvig, dobio Srebrnu medalju za spasavanje života, pošto je skočio u more i spasao dečaka. Odlikovanja Obalske straže dobili su i članovi posade Bil Pinkston, Džim Tirni, Piter Justis i Rejmond Evans. Jedan stanovnik San Huana napisao je i baladu u znak sećanja na stradale i u čast spasilaca.
Nasleđe: kako je jedna tragedija promenila vazdušni saobraćaj
Nesreća Klipera Endevora ostavila je dubok trag u regulativi civilnog vazduhoplovstva. Odbor za civilno vazduhoplovstvo, u svom izveštaju o nesreći, predložio je izmene propisa kako bi se putnicima na letovima preko vodenih ruta obezbedio veći stepen bezbednosti.
Jedna od usvojenih mera bila je uvođenje obaveznog informisanja putnika pre leta o tome gde se nalaze i kako se koriste prsluci za spasavanje, čamci za spasavanje i izlazi za slučaj opasnosti - praksa koja se od tada zadržala i danas se sprovodi pred svaki komercijalni let.
Kako za CNN objašnjava Dag Miler iz fondacije Pan Am istorijske fondacije, kada bi posada svoj autoritet uspostavila još pre poletanja, njena kasnija uputstva u kriznoj situaciji delovala bi ubedljivije i efikasnije, s obzirom na to da su, prema svedočenjima, mnogi putnici tog dana odbijali da shvate ozbiljnost situacije uprkos onome što im je posada govorila.
Stručnjak za bezbednost u avijaciji Džon Koks, pilot i osnivač kompanije Safety Operating Systems, za Gardijan je ovu nesreću opisao kao svojevrsni katalizator koji je pokrenuo unapređenje opreme za plutanje i uvođenje predletnih instruktaža - "poziv na uzbunu" tog doba i jedan od koraka na putu ka današnjem nivou bezbednosti u avijaciji.
Pan Am je kasnije više puta ponovo koristio ime Kliper Endevor – najpre za Boeing 707-321B iz 1962. godine, potom za Boeing 727-235 iz 1980. godine, dok je jedan Daglas DC-7B nosio isto ime u britanskom pravopisu - Clipper Endeavour.
Preživeli, porodice i budućnost lokaliteta
Od dvoje danas živih preživelih sa tog leta, jedna je žena od 102 godine, koja je u vreme nesreće, kao medicinska sestra u svojim dvadesetim godinama, odigrala ključnu ulogu u otvaranju vrata aviona i izlasku putnika. Drugi je muškarac koji je u vreme nesreće bio beba – pronađen je kako pluta na površini vode i reanimiran od strane spasilaca.
Prema rečima Džoša Gejtsa, voditelja emisije Expedition Unknown, oboje su, kada su obavešteni o pronalasku olupine, reagovali sa velikim emocijama i zahvalnošću. Fondacija Air/Sea Heritage kontaktirala je i porodice direktno pogođene tragedijom.
Ni olupina, ni preostalih 39 tela, koja nikada nisu izvučena iz mora, neće biti dirani – zvaničnici tima saopštili su da nema planova za bilo kakvo izvlačenje ostataka, budući da se lokalitet tretira kao grobnica žrtava.
Fondacija sada sarađuje sa vlastima Portorika na proširenju zaštite nalazišta i zalaže se za podizanje spomenika u čast stradalih. Otkriće je, prema pisanju Gardijana, poruka nade i porodicama žrtava drugih nesreća na otvorenom moru čija olupina nikada nije pronađena, poput malezijskog leta MH370, nestalog pre 12 godina sa 239 ljudi na letu. Priču o pronalasku Klipera Endevora Discovery Channel najavljuje u posebnoj epizodi emisije Expedition Unknown kasnije ove godine.
Daglas DC-4: avion koji je otvorio novu eru komercijalne avijacije
Kliper Endevor bio je četvoromotorni Douglas DC-4, jedan od najznačajnijih putničkih aviona sa klipnim motorima sredine 20. veka. DC-4 je nastao krajem 1930-ih, a tokom Drugog svetskog rata masovno je proizvođen za vojne potrebe pod oznakom C-54 Skymaster, gde je služio za transport trupa, tereta i visokih zvaničnika na dugim, transokeanskim relacijama.
Vojna verzija proizvođena je u nizu varijanti, od C-54A do C-54G, sa razlikama u kapacitetu goriva, snazi motora i nameni, a posebno se izdvajala prilagođena VC-54C, poznata pod nadimkom Sveta krava (Sacred Cow), koja je služila kao prvi specijalno namenjen predsednički avion Sjedinjenih Američkih Država., preteča Air Force One.
Nakon rata, veliki broj vojnih C-54 preinačen je u civilne putničke avione, čime je DC-4 postao jedan od prvih tipova aviona koji je u većoj meri omogućio redovan komercijalni saobraćaj preko Atlantika i Pacifika.
Nepresurizovana kabina i pogon sa četiri klipna motora ograničavali su visinu i domet leta u poređenju sa kasnijim modelima, ali je DC-4 u svoje vreme predstavljao pravu radnu konjicu civilnog vazduhoplovstva.
Koristile su ga brojne avio-kompanije širom sveta, uključujući i Pan American Airways, upravo na zahtevnim rutama preko otvorenog okeana, kakva je bila i nesrećna linija San Huan - Njujork. Njegov značaj je i istorijski: DC-4 je utro put razvoju pouzdanijih i udobnijih naslednika, poput DC-6 i DC-7, i obeležio prelazak avio-industrije iz predratne u modernu, masovniju eru putničkog vazdušnog saobraćaja.
(Aero.rs)