Pilot se kladio da može da sleti "na slepo": Avion se srušio na pistu i zapalio, sedamdeset mrtvih
Tokom prilaska aerodromu Kurumoč pored Kujbiševa kapetan Aleksandar Klujev zatvorio je prozore pilotske kabine metalnim zavesama, sa namerom da izvede sletanje oslanjajući se samo na instrumente.
Klujev je bio za komandama putničkog Tupoleva Tu-134A avio-kompanije Aeroflot, u kome se nalazilo sedam članova posade i 87 putnika, od toga 14 dece. Navodno šest putnika nije bilo prijavljeno - podaci o broju putnika varijau u zavisnosti od izvora.
Vidljivost je bila dobra, preko 10 km sa nešto oblaka na visini. Koji je bio razlog za ovu odluku saznalo se očitavanjem podataka sa “crnih kutija” koje su izvučene iz uništenog i izgorelog aviona i potpuno je neverovatan: Kladio se sa kopilotom da može da sleti “na slepo”!
Avion je saobraćao iz Sverdlovska (danas Ekatarinburg) preko Kujbiševa (danas Samara) za Grozni na redovnoj liniji SU6502. Bio je 20. oktobar 1986. godine.
Tupolev Tu-134 je sovjetski dvomotorni putnički avion za kratke i srednje dugačke letove koji je ušao u upotrebu 1967. godine, uporediv sa britanskim BAC 1-11 i prvim verzijama DC-9. Mogao je da primi između 72 i 96 putnika, a imao je dolet do oko 3.100 kilometara. Preko 850 komada korišćeno je u nekadašnjem SSSR, državama naslednicima, u skoro svim avio-kompanijama Istočnog bloka.
"Mogu ja to bez gledanja"
Kako je kasnije utvrdila komisija za ispitivanje nesreće, iako je kontrola letenja predlagala prilaz pomoću NDB (Non-Directional Beacon) navigacije, Klujev je to ignorisao. Kada je avion bio na visini od oko 65 metara, uključen je alarm za blizinu tla (GPWS). Nije bilo reakcije. Komanda go-around nikada nije izdata.
U poslednjoj sekundi, inženjer leta je otvorio zavese, ali je bilo prekasno: pilot nije imao vremena da pređe sa instrumentnog na vizuelni režim letenja.
Inače, Tu-134 je opremljen ovim zavesama na prozorima kokpita za potrebe uvežbavanja instrumentalnog letenja u strogo kontrolisanim i propisanim uslovima.
Udarac o pistu, prevrtanje i vatra
Prema svedočenjima očevidaca, čak i nekoliko sekundi pre nego što je prednji trap aviona dotakao pistu, bilo je jasno vidljivo da je uzdužna osa letelice bila postavljena pod prevelikim uglom u odnosu na betonsku površinu, a sam avion se spuštao prebrzo, navodi se u članku RIA Samara.
Moguće je da je i kontrolor letenja u poslednjim trenucima primetio ova odstupanja, ali tada više nije bilo moguće ništa učiniti. Tuška (ruski nadimak za Tu-134) nije sletela meko, kako se inače očekuje, već se doslovno zabila u pistu.
Točkovi su pod udarcem gotovo trenutno popustili, a avion je nastavio da klizi na trupu oko 300 metara. Na kraju se trup počeo naginjati udesno i izleteo je s betona. Kada je prednji deo aviona dospeo na mekano tlo van piste, letelica se prevrnula preko desnog krila i zaustavila naopačke.
Istraga je navela i precizne podatke: na sletanju brzina je bila čak 280 km/h a vertikalno propadanje 5 m/s što je za posledicu imalo udarac o pistu siline 4.8 g - pet puta više od sile zemljine teže. Udarac - ili sletanje - dogodio se na udaljenosti od 132 m od praga piste, prvo na desni točak stajnog trapa. Nakon 7,82 m, došlo je do kontakta i levog točka.
Od jačine udara levo krilo se slomilo i došlo je do curenja goriva koje se potom i zapalilo što je zapečatilo sudbinu većine putnika: od fizičkih trauma prilikom udara nastradalo je samo nekoliko osoba, dok su ostali izgoreli ili se ugušili od dima.
Od stjuardesa ostale samo kosti
Posebno tragična sudbina zadesila je tri stjuardese. U trenutku udara nalazile su se u kuhinjskom prostoru, čija su se vrata po svemu sudeći zaglavila prilikom udarca ili kada se avion prevrnuo.
Odmah pored njihovog prostora nalazile su se boce kiseonika koje se koriste u vanrednim situacijama. Prilikom udara i prevrtanja aviona, iz boce je izbio ventil, a struja kiseonika je pod pritiskom udarila pravo u njihov prostor. Usled požara i prisustva čistog kiseonika, kabina se pretvorila u peć na hiljade stepeni.
Ko se ne seća hemije iz srednje škole: čist kiseonik pri visokim temperaturama može zapaliti čak i metal. Nakon požara, od tri devojke ostali su samo fragmenti potkolenica i delovi lobanja – to je bilo sve što je ostalo od njih.
Herojstvo i gubitak života
Među četrnaestoro dece koji su preživeli bio je i dečak iz Groznog, Arslan Paršojev. Njega je iz zapaljenog trupa izvukao otac, kroz otvor u trupu. Ali kada se otac vratio da pokuša da spase i druge rođake, stradao je u požaru.
Kopilot Genadij Žirnov, koji nije sprečio Klujeva niti reagovao tokom prilaza, kasnije je pomagao u izvlačenju putnika i preminuo je od srčanog udara na putu do bolnice.
Telo po telo
Na mestu nesreće danima su radili spasioci, piše RIA Samara. Tela su najpre slagana uz pistu, potom prebaćivana u improvizovanu mrtvačnicu u prostorijama aerodroma. Sledećeg jutra su otvorena vrata za porodice koje su stigle iz Čečeno-Inguške republike, Sverdlovska i drugih gradova.
Među njima bio je i poznati baletski umetnik Mahmud Esambaev, čiji je rođak stradao u nesreći. Tela su zatim specijalnim letom vraćena u Grozni.
Istraga koja se nije smela objaviti
Crne kutije su preživele. Snimci, prvenstveno sa snimača glasova u pilotskoj kabini (CVR - cockpit Voice recorder) su nedvosmisleno pokazali da je uzrok nesreće bila isključivo ljudska greška. Kako se navodi u poverljivom izveštaju koji su mediji rekonstruisali, vladina komisija je zaključila da je kapetan Klujev direktno odgovoran.
U jeku Gorbačovljeve perestrojke, dan nakon udesa održana je sednica partijskih funkcionera sa lokalnim novinarima. Već tada, samo 24 sata kasnije, zvanično je rečeno: uzrok je ljudski faktor. Ali rečeno je i drugo: "O ovome se ne govori. O ovome se ne piše."
Kapetan Aleksandar Klujev osuđen je na 15 godina zatvora. Odslužio je šest.
Ukupno je poginulo 70 osoba. Na licu mesta je stradalo 60 putnika i 3 stjuardese. Kapetan, inženjer leta i navigator zadobili su lake povrede. Hospitalizovano je 25 putnika, od kojih je 6 kasnije preminulo u bolnicama. Dvoje putnika je prošlo nepovređeno.
Let 6502: Lekcija iz arogancije
Let 6502 ostaje upamćen kao tragičan primer pogubne samovolje i neodgovornosti u kokpitu. U momentu sulude želje za slavom i samodokazivanjem – pilot je svesno ugrozio živote svih u avionu kako bi pokazao da "može".

U savremenom vazdušnom saobraćaju, ovakvo ponašanje bilo bi nezamislivo. Upravljanje posadom (Crew Resource Management – CRM) danas predstavlja jednu od ključnih disciplina u pilotskoj obuci. Njena svrha je upravo da spreči slične tragedije – kroz jačanje međusobnog poverenja, komunikacije i donošenja odluka u kokpitu. CRM podseća da su let bezbedan samo kada je svaki član posade svesno deo tima, i kada profesionalizam nadvlada ego.
Danas, kada većina savremenih aviona poseduje autoland tehnologiju kojom je moguće automatsko sletanje bez intervencije pilota, slučaj Aeroflotovog leta 6502 koliko tragično deluje i bizarno ali ostaje istorijski podsetnik zašto CRM pravila uvedena – i koliko visoku cenu mogu imati trenuci ljudske slabosti iza komandi putničkog aviona.
(Aero.rs)
Video: Balkanski skok prijateljastva 2024: Prvi dan, skakanje iz Mi-17V5 RViPVO
Aero Telegraf zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.
teorija zavere
Već neko vreme je na delu programiranje ljudi da se plaše avio-letova. Da li ste primetili da danas, kada padne Cesna, to se objavi u celom svetu, a kada nema svežih nesreća onda se vade neke iz naftalina, poput ove koja se dogodila pre 40 godina.
Podelite komentar