Dogfajt nije mrtav: Evo zašto piloti i danas uče tehnike stare više od jednog veka

Vreme čitanja: oko 2 min.

Foto: Shutterstock

Iako savremeni borbeni avioni imaju rakete koje mogu pogoditi cilj na desetinama, pa i stotinama kilometara udaljenosti, i iako stealth tehnologija i mreže senzora obećavaju kraj bliskih vazdušnih okršaja, istina je šokantna – dogfajt i dalje živi!

Piloti širom sveta i danas prolaze naporne obuke iz vazdušnog manevrisanja - ACM (Air Combat Maneuvering), iako bi na prvi pogled moglo da deluje da za to više nema potrebe.

Mnogi zaista i postavljaju pitanje - zašto učiti pilota da kruži i zavlači se iza neprijatelja kada ima oružje koje može da ga uništi sa bezbedne distance? Odgovor je jednostavan: rakete mogu da promaše, tehnologija može da zakaže, a tada preostaje samo instinkt i umeće.

Kada padne maska tehnologije – ostaje samo pilot

Foto: Shutterstock

Čak i u eri BVR borbe (beyond visual range - van vizuelnog dometa), čitav scenario može da se uruši - ometanje, maskiranje, pravila angažovanja - i odjednom se dva aviona nađu oči u oči.

U tom trenutku, svi stealth premazi i elektronske mreže postaju bezvredni. Pitanje života i smrti svodi se na: ko bolje upravlja energijom, uglovima i vremenom.

Upravo zato ACM trening nije relikt prošlosti, već poslednje osiguranje svakog pilota. On stvara reflekse koji odlučuju u deliću sekunde.

Ista filozofija od Prvog svetskog rata do danas

Foto: Shutterstock

Još od dana Sopwith Camela (jednog od najpoznatijih aviona iz Prvog svetskog rata) i prvih borbi u oblacima, pa sve do današnjih višenamenskih aviona poput F-22 Raptora, F-35 Lajtninga,  Rafala, Gripena ili Euforajtera pravilo ostaje isto: pozicioniraj se iza protivnika i obori ga. Razlika je samo u brzini i tehnologiji, ali fizika je ista.

Pilot koji ima „višak energije“ u brzini, visini ili manevrima - diktira tempo borbe. A onaj koji ume da pravilno „zatvori ugao“ i natera neprijatelja da uđe u njegovu zonu gađanja, nosi prevagu.

Tajni arsenal manevara: od makaza do jo-joa

U obuci se uče manevri koji zvuče kao akrobatski trikovi, a zapravo odlučuju život: „lead pursuit“ (potera s preticanjem, kada pilot nišani ispred aviona koji prati), „pure pursuit“ (direktna potera), pa defanzivni manevri poput „break turn“-a (nagli otklon) ili opasnih „makaza“, kada pilot serijom oštrih zaokreta pokušava da preokrene uloge i odbrane pređe u napad.

Foto: Shutterstock

Tu su i vertikalni manevri - „high yo-yo“ i „low yo-yo“, u kojima pilot koristi energiju penjanja ili obrušavanja kako bi prevario protivnika. Legendarni Imelman, Split-S, barel rol i mnogi drugi i dalje su sastavni deo repertoara svakog ozbiljnog lovačkog pilota.

Ali suština nije u pukom pamćenju manevara. ACM oblikuje mentalitet. Pilot mora da nauči kako da vlada haosom, da u deliću sekunde donese odluku pod ogromnim G-opterećenjem i da se instinktivno postavi u pravi položaj. Dogfajt je možda redak, ali nije nestao. I dokle god postoji mogućnost da se dva lovca sretnu oči u oči, ACM ostaje poslednja karta spasa u rukama pilota.

(Aero.rs)