NASA koristi WB-57 avion star 70 godina: Nekada tajna špijunska letelica, danas snima pomračenje Sunca

Vreme čitanja: oko 9 min.

Dva člana posade sede u skučenim pilotskim kabinama, jedan iza drugog, obučeni u jarko žute skafandere pod pritiskom koji više liče na odeću astronauta nego pilota. Ogromni stakleni viziri na kacigama reflektuju svetlost koja prodire kroz kokpit na visini od 19.000 metara – duplo više nego što lete komercijalni avioni. Ispod njih, zakrivljenje Zemlje je jasno vidljivo, a nebo iznad prelazi iz plavog u sve dublje nijanse indigo boje.

Pilot i operator senzorske opreme u WB-57 avionu upravo uvode letelicu u kojoj se nalaze u centralnu putanju totalne faze pomračenja Sunca, noseći sofisticirane kamere i spektrometre dizajnirane da snime sunčevu koronu u visokoj rezoluciji.

Tokom sledećih 16 minuta – znatno duže nego što bilo ko na zemlji može da posmatra potpunu tamu – ovaj avion star sedamdeset godina izvršiće misiju koju niko drugi ne može. Bio je 27. april 2024. godine, još jedan radni dan za NASA WB-57, vazduhoplov čija priča je jednako neverovatna kao i misije koje obavlja.

Avion koji prkosi vremenu

WB-57 pripada veoma ekskluzivnom klubu aviona koji su ostali operativni skoro ceo vek nakon što su prvi put poleteli. Dok je Boeing B-52 Stratofortress verovatno najpoznatiji primer takvog veterana – takođe dizajniran tokom pedesetih godina prošlog veka i još uvek u aktivnoj službi – WB-57 je po mnogo čemu još fascinantnija priča.

Za razliku od B-52 koga američko ratno vazduhoplovstvo (United States Air Force - USAF) održava u floti od stotina primeraka uz stalne modernizacije, samo tri WB-57 aviona danas lete.

Oni su poslednji preživeli predstavnici cele familije veoma uspešnih vazduhoplova koja vuče korene još iz Drugog svetskog rata, i svaki od njih je živi muzejski primerak koji istovremeno obavlja naučne misije koje bi koštale stotine miliona dolara da se razviju novi sistemi.

Incident koji je obišao svet

Upravo jedan od ova tri aviona našao se u fokusu svetske pažnje prošle nedelje kada je na aerodromu Elington Fild u Hjustonu izveo gotovo savršeno prinudno sletanje na trup nakon što nije mogao da se izvuče stajni trap, o čemu je Aero.rs pisao.

Video snimak koji je postao viralan širom sveta prikazao je avion kako smireno klizi niz pistu proizvodeći snop varnica, dima i plamena, dok je posada zadržala potpunu kontrolu. Incident je bio spektakularan, ali ishod – nepovređena posada i relativno mala oštećenja retkog vazduhoplova – bio je svedočanstvo robusnosti dizajna i veštine pilota.

Ali da bismo razumeli koliko je ovaj avion zaista izuzetan, moramo se vratiti na samo početak priče.

Kada je Amerika stavila ponos po strani i kupila britansku licencu

Britansko Kraljevsko ratno vazduhoplovstvo još tokom Drugog svetskog rata počelo je da traži naslednika čuvenog taktičkog dvomotornog bombardera de Havilland Mosquito koji je po mnogo čemu, pre svega svojom brzinom i agilnošću, promenio taktiku upotrebe aviona u ratu.

Krajem četrdesetih godina, English Electric razvio je avion nazvan Kanbera (Canberra), po glavnom gradu Australije. Nimalo začuđujuće, korišćen je dugi niz godina u mnogim oružanim snagama, pre svega država Komonvelta. Pored RAF, Canberra je nosila oznake Australije, Južnoafričke Republike, Rodezije (kasnije Zimbabvea), Indije, Čilea, Ekvadora, Etiopije, Francuske, Zapadne Nemačke, Švedske

Ali najznačajniji izvoz dogodio se preko Atlantika. Tokom ranih pedesetih, SAD su tražile taktički bombarder, ali umesto da razviju novi dizajn – što bi koštalo pre svega vremena koje nisu imale ali i stotine miliona dolara – uradile su nešto gotovo nepojmljivo: kupile su britansku licencu.

Ovo nije bila mala stvar. Amerika je bila najmoćnija vazduhoplovna industrija na svetu, potpuno samostalna. Pragmatizam je pobedio ponos. Glenn L. Martin Company dobila je ugovor da proizvodi Canberru pod licencom. Rezultat je bio Martin B-57 Canberraprvi britanski avion usvojen od strane američkih Vazdušnih snaga još od de Havilland DH-4 iz Prvog svetskog rata.

B-57: Amerikanizacija Kanbere

Američka verzija zadržala je osnovnu formu britanskog originala ali je uključivala značajne promene. Broj članova posade je smanjen sa tri na dva, u kasnijim verzijama je donekle nezgrapna konfiguracija sedenja promenjena u tandem kokpit (jedan iza drugog).

Motori su zamenjeni američkim Wright J65 turbojet motorima. B-57 je ušao u operativnu službu 1954. godine i za razliku od britanskog originala koji je bio čisto high-altitude bombarder, američka verzija je postala višenamenski taktički bombarder opremljen celom paletom različitog naoružanja.

Njegovo pravo “vatreno krštenje” došlo je u Vijetnamu, gde su B-57 verzije letele hiljade borbenih misija od taktičkog bombardovanja do noćnih napada duž tzv. Ho Ši Minovog puta. Iz B-57 bacane su prve “pametne” bombe, laserski navođene na ciljeve, pola veka pre nego što će to postati standard ratovanja iz vazduha. Ali dok su taktičke verzije dominirale naslovnim stranama, nešto mnogo tajanstvenije se dešavalo u pozadini.

Transformacija: Rođenje RB-57F

U drugoj polovini pedesetih i početkom šezdesetih, usijanje Hladnog rata bilo je na vrhuncu. Sjedinjene Države su očajnički trebale sposobnost visokog izviđanja nad sovjetskim i kineskim teritorijama. Odgovor je došao u vidu onoga što je poznato pod nazivom program Veliki safari (Big Safari). Ultimativno, bio je to čuveni izviđački avion Lockheed U-2, ali dok on nije poleteo, traženo je urgentno rešenje za izviđanje sa druge strane “gvozdene zavese”.

General Dynamics dobio je ugovor da uzme stare B-57 bombardere i transformiše ih u nešto potpuno novo. Inženjeri su uzeli osnovne trupove iz B-57B aviona i oko njih izgradili vazduhoplov kakav niko pre toga nije video.

Najuočljivija promena bila su ogromna krila sa rasponom od trideset sedam metara – skoro duplo šira od trupa. Krila su bila napravljena koristeći napredne aluminijumske saćaste panele, tehnologiju razvijenu za supersonični bombarder Convair B-58 Hustler. Dizajn je omogućavao avionu da leti na visinama do dvadeset četiri kilometra.

Vertikalni stabilizator je potpuno redizajniran sa gotovo dvostruko većom površinom, pružajući stabilnost na velikim visinama gde je vazduh izuzetno redak, ali i u uslovima sletanja sa otkazom jednog od motora. Pogonska grupa je takođe promenjena – dva Pratt & Whitney TF33-P-11A turboventilatorska motora davala su više nego duplo veći potisak nego originalni. Ali ni to nije bilo dovoljno – dodatna dva Pratt & Whitney J60-P-9 turbomlazna motora montirana su u kapsulama na krilima, dodajući dodatnih šest do devet stotina metara maksimalnoj visini.

Dvadeset jedan avion je konvertovan na ovaj način, a prosečna cena bila je oko milion i po dolara – što bi danas bilo preko petnaest miliona po avionu. Prvi probni let izveden je 23. juna 1963. Performanse su bile spektakularne – avion je dostigao petnaest hiljada metara za samo osamnaest minuta. “Jedrilica na steroidima”, kako ga je slikovito opisao jedan od pilota.

Tajna služba i atomska era

Zvanična uloga RB-57F bila je meteorološko izviđanje, ali to je bila samo polovina priče. Zadaci su uključivali prikupljanje uzoraka atmosfere na velikim visinama i detekciju radijacije u podršci praćenja nuklearnih testova. Ali četiri aviona bila su opremljena tajno montiranim kamerama i dodeljena specifično za izviđački rad nad Sovjetskim Savezom i Kinom. RB-57F prototipi poslati su u Pakistan za prikupljanje telemetrijskih podataka sa sovjetskih poligona za rakete.

Najkontroverzniji incident dogodio se decembra 1965. kada je RB-57F nestao tokom misije nad Crnim morem, na ruti koja je prolazila kroz putanju sovjetskih interkontinentalnih raketa. Prema jednoj varijanti, došlo je do kvara na sistemu za održavanje pritiska u odelima posade pa je usled gubitka svesti ili smrti pilota letelica upala u nekontrolisani kovit. Drugi izvori navode da su medju izvučenim delovima nađeni delovi oplate RB-57F sa jasnim tragovima fragmenata PVO rakete.

Do 1968, program je već patio od tehničkih problemastrukturni zamor / pukotine, kvarovi motora…. Većina aviona je povučena iz upotrebe i uskladištena do 1974. Tri aviona su izgubljena tokom operativne službe sa poginulim posadama.

Ali to nije bio kraj priče.

NASA preuzima komandu

U ranim sedamdesetim, NASA je prepoznala izuzetan potencijal ovih aviona za atmosferska istraživanja. Prvi avion je 1968. i 1969. godine preuređen za potrebe programa Earth Resources Satellite, u okviru kog je služio kao leteća platforma za testiranje senzora.

Do 1972, troškovi za USAF postali su preveliki i avion je prebačen NASA. Dva dodatna WB-57F je preuzela svemirska agencija 1974.

Danas operišu sa Elington Filda u Hjustonu. Tri aviona u službi su: N926NA (NASA 926), N927NA (NASA 927) i N928NA (NASA 928). Četvrti, N925NA, penzionisan je 1982. i nalazi se u muzeju.

Posebno je fascinantna priča NASA 927 – proveo je četrdeset jednu godinu uskladišten pre nego što je obnovljen i vraćen u službu 2013. godine, najduži period "penzije" ikada zabeležen kod aviona koji je kasnije reaktiviran.

Moderne misije: Od pomračenja Sunca do Avganistana

Za NASA letove, avioni često nose tro-tonske palete sa instrumentima za prikupljanje podataka u bivšem odeljku za bombe. Ova oprema uključuje Airborne Remote Earth Sensing (ARES) instrumente za kalibraciju satelitskih podataka, kombinovane hiperspektralne imidžere i radiometre, i raznovrsne kamere. Standardna misija traje oko šest i po sati.

Tokom programa Space Shuttle, avioni su bili opremljeni specijalnom visoko-definicionom kamerom u kupoli montiranoj u nos, poznatoj kao WB-57F Ascent Video Experiment (WAVE), za praćenje i snimanje lansiranja i povratka šatla sa velike visine. Snimci su pružili ključne podatke inženjerima o performansama toplotnog štita.

Misije pomračenja Sunca postale su jedna od najpoznatijih uloga WB-57. Aprila 2024., WB-57 broj 926 leteo je u tzv. “centralnoj traci” totalne faze pomračenja koje je prešlo preko Severne Amerike. Zahvaljujući svojoj brzini i visini leta, avion i njegovi instrumenti mogli su da prisustvuju pomračenju preko šest minuta – duže nego bilo ko na zemlji. Noseći visoko-rezolucionu kameru, avion je merio sunčevu koronu u talasnim dužinama od infracrvene do vidljive svetlosti.

Ali pomračenja su samo jedna vrsta misije. U oktobru 2005., NASA 928 je leteo do Engleske odakle je prikupljao kosmičku prašinu – interplanetarne čestice koje se akumuliraju u gornjoj atmosferi – koristeći specijalne “kutijice” montirane ispod krila.

Avioni su takođe obavljali misije u Avganistanu, od geofizičkih istraživanja mineralnih resursa do služenja kao leteći komunikacioni čvorovi (BACN – Battlefield Airborne Communications Node) koji su prenosili komunikacije između komandnih centara i trupa u planinama.

Zašto još uvek lete?

Odgovor leži u jedinstvenom skupu sposobnosti. WB-57 može nositi do četiri tone naučne opreme na visine do dvadeset kilometara tokom misija koje traju više od šest sati, sa posadom od samo dva člana. Ali najvažnije – već postoji. Razvoj potpuno novog aviona sa istim performansama koštao bi stotine miliona dolara i trajao bi godinama.

WB-57 flota premošćuje prazninu između leta balona (koji mogu ići više ali ne mogu biti usmeravani) i satelita (koji su izuzetno skupi i ne mogu se lako prilagođavati). Za praćenje pomračenja, prikupljanje atmosferskih uzoraka, testiranje senzora i kalibraciju satelitaWB-57 je nenadmašiv.

Nebesko nasledstvo

WB-57 je više od aviona – to je živi link ka različitim erama vazduhoplovne i geopolitičke istorije. Njegovi koreni u britanskom razmišljanju nakon Drugog svetskog rata, njegova amerikanizacija tokom Hladnog rata, njegova uloga u tajnim izviđačkim operacijama, njegova transformacija u naučnu platformu i kontinuirana služba u 21. veku čine priču koja obuhvata gotovo ceo vek.

Foto: NASA / Zuma Press / Profimedia

Kada gledate WB-57 kako poleće sa svojih trideset sedam metara raspona krila, sa posadom u žutim skafanderima pripremljenim za penjanje na dvadeset kilometara visine, gledate nešto što je istovremeno i muzejski primerak i vrhunski naučni instrument.

To je paradoks koji definiše WB-57 – avion toliko star da bi po svim pravilima trebao biti u muzeju, ali još uvek toliko sposoban da izvodi misije koje moderni sistemi ne mogu.

(Aero.rs)